Imaginativno preslikavanje neba i zemlje

Osebujan poetski stil Lane Derkač prepoznatljiv je po vrlo pomaknutoj, neočekivanoj percepciji svijeta, po vizuri koja ima vlastite konstelacije i vlastitu, specifičnu logiku. Autorici koja je cijenjena i u Hrvatskoj i u svijetu (djela su joj prevedena na dvadesetak jezika) ove je godine dodijeljena nagrada Tin Ujević za recentnu zbirku pjesama Azil za nebeska tijela. Naime, Povjerenstvo je u obrazloženju nagrade istaknulo upravo neobičnost metafora i simbolizam u izričaju Lane Derkač, odnosno autoričino zabavljanje smionim slaganjem rečenica, naglasivši kako nam pjesnikinja nenametljivo i kroz osobnu prizmu „šalje važne poruke o svijetu u kojemu živimo“.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.

Pažljivo prebiranje po osobnoj povijesti i intimi prepleće se tako s kontemplacijama o povijesti i budućnosti Zemlje, ratovima, izbjeglištvu, rodnoj ravnopravnosti, bolestima, ekološkoj te klimatskoj krizi, pri čemu sve kreće od temeljita praćenja različitih pojava u eksterijeru i interijeru u kojemu prebiva senzibilna lirska protagonistkinja. Može se reći kako su u sedam potentnih ciklusa Azila za nebeska tijela glavni akteri upravo Sunce, oblaci, zvijezde, šume, vjetar i kiša, a lirski subjekt svijet promatra kao igru neba i zemlje, odnosno slika svijeta gradi se kroz imaginativno preslikavanje razine nebeskoga i razine zemaljskoga. Pritom se može zaključiti kako nebo ima primat, što uvelike sugerira već prva pjesma u zbirci Teatar sjena, u kojoj se zaključuje kako je svemir kopirao na Zemlju kontinente preko indiga neba, ili pjesma Zvijezde, svemirski brodovi iz zadnjega ciklusa, u kojoj su božićne lampice tek zvijezde umanjenice što su privremeno zablistale na Zemlji.

Riječ je, dakle, o pjesničkome stratumu izmijenjenih veličina i odnosa, u kojemu se vode čudnovati razgovori između oblaka i ljudi, između sunca i krajolika. Koristeći se jakim, začudnim metaforama te povezujući neočekivane asocijacije, Lana Derkač plete izvitoperene slike svijeta, nudeći svježe poglede na našu stvarnost: „U kući ruke naslagane jedna na drugu / četiri su lego kocke. / U šumi ruke naslagane jedna na drugu / bršljan su. / Četiri ruke naslagane jedna na drugu / u šumi su kuće i u kući su šume“ (pjesma Ruke). Otkrivaju se pritom srodnosti i veze u naizgled nepovezanim pojavama, kakve pruža zanimljiva, zagonetna pjesma Mrgud-dijete, koja pripovijeda neobičnu bajku-pjesmu o rastu i sječi šume.

Zbog svojih kompleksnih metaforičkih i slikovnih kondenzacija poezija Lane Derkač traži usporavanje, promišljanje. Ona u svoje svjetove ne uvodi postepeno, nego čitatelju već od naslova ili prvoga stiha pjesama a priori predstavlja jednu drugačiju viziju svijeta te se prvo nadaje rečenica/stih kao inovativna metafora, da bi zatim uslijedilo svojevrsno objašnjenje, približavanje. Može se to primijetiti, primjerice, u pjesmi Rečenica je agnostik: „U Coneglianu žena je ždral. / U širokoj sivoj bluzi prelazi cestu“, ili u pjesmi Oblaci nad Moskvom: „Ruski gradovi su krilati. / U manje od sata čak dva mi ulijeću u pjesmu.“

U Laninoj misaonoj poeziji proznoga, slobodnoga daha važna je i uloga dijaloga, ponajviše sa supružnikom Davorom (autobiografsko i fikcijsko na isti se način prepletalo i u autoričinoj prethodnoj zbirci Hotel za mrtve), koji pruža prostor za uzemljenje vraćajući čitatelja konkretnoj stvarnosti. Lik Davora, ali i neki drugi likovi poput majke, oca ili prijateljice, tako postaju sidro za stvarnost, mogućnost komunikacije i veze sa svakodnevicom te dobrodošlo razvodnjavaju gustu metaforiku pjesama, ili pak doprinose kohezivnosti teksta.

U naročito uspjelome zadnjem ciklusu pjesama Dok ručamo, zima mora šutjeti, koji obilježava atmosfera posvemašnje hladnoće i zle kobi, dolazi do sve izraženijega naglaska na aktualnome stanju i (upitnoj) budućnosti Zemlje. Pjesma Razred završava tako snažnim retoričkim stihovima „Zemlja je opet žedna. / Tko bi znao hoće li prvo kiša ili krv / dospjeti do njenih iznutrica“, a završetak pjesme Snježna kraljica također je proročki enigmatičan: „Nebo je feniks, / Zemlja nije ptica“ i u njemu se najavljuje sve manje odgodiva smrt našega planeta, uz napomenu kako je nebesko, tj. onozemaljsko jedino obnovljivo.

U pjesničkome svijetu Lane Derkač život i svakodnevica neprestano se mjere i preispisuju u odnosu na ono nebesko/nadzemaljsko/duhovno, što je možda najvažnija domena u njezinoj poetici – ona zagonetna, inspirativna, kreativna, proročanska. Azil za nebeska tijela poručuje nam kako na Zemlji možda uspijevamo nakratko preslikati zvijezde ili udomiti bježeće Sunce, no kako nikada nećemo moći odgonetnuti „kojoj ljudskoj kosti odgovara pojedina zvijezda“.